Lični fokus: Beleške jednog streličara
Posted by
u tekstu su izneti stavovi i utisci za koje odgovara samo potpisani autor
EPIZODA: VIDOVDANSKI TURNIR NA VOJNOJ AKADEMIJI 27. JUNA 2010.
Kako je sve počelo
Osvanulo je jedno od onih jutara kada ni krvnog neprijatelja ne biste pustili napolje. Sipilo je podmuklo i izgledalo kao da je u stvari dan te nedelje odbio da svane i da će se obdanica svesti na sivskastu vlažnu zavesu. Čemer metereološke situacije dopunjavala je činjenica da je u pitanju bilo nedeljno rano jutro, kada bi svako iole normalan ostao u krevetu dokle god je to moguće ili bar, ako ne voli da spava, radio nešto prijatno što nikako ne podrazumeva izlazak napolje, čak ni gledanje kroz prozor.
To naravno ne važi za streličare, ili jedan broj njih, koji i inače vole da se (posebno zimi) nedeljom rano ujutro pretovareni smucaju po Srbiji, takoreći putuju na turnire, kada ih lako možete pomešati sa zabludelim radnicima treće smene pekarske industrije (ili barem one koji se drže bele streličarske odeće).
Tako se i te depresivne nedelje određeni broj entuzijasta dokotrljao na turnir.
U odbranu svoje prisebnosti, mogu da dam sledeća opravdanja zašto sam bila među njima:
1. turnir se održavao na udaljenosti od 12 minuta vožnje kolima od mog kreveta i bilo bi besmisleno to ne iskoristiti, posebno s obzirom na ranija putešestvija na turnire po prilično gadnim vremenskim uslovima koja su dosezala i po 500km od kuće, a do kojih se taljigalo autobusom, vozom i ostalim sredstvima javnog i privatnog prevoza.
2. napad kod mene retkog, ali bezrazložnog optimizma naveo me je na kobnu pomisao da će kiša prestati i da će, s porastom temperature, vreme postati podnošljivije.
I tako je, na osnovu pomenutih zabluda, počela avantura – stranputica zvana Vidovdanski turnir 2010. na Vojnoj akademiji.
Šta se tamo desilo
Na terenu sam zatekla (dez)organizovanu grupu ljudi koji su više izgledali kao da se spremaju za kasnojesenju vojnu vežbu nego što su ličili na streličare. Upakovani na razne, neki i veoma originalne načine u cilju zaštite od kiše, motali su se po potopljenom terenu i povremeno svojim inventivnim rešenjima uspevali da odagnaju sav jad situacije.
Iako je bio kraj juna, osim što je bilo mokro, bilo je i neprirodno hladno, što je situaciju činilo još gorom – hladnoća i “jeza u kostima” su osvedočeni neprijatelji svakog streličara.
Turnir se, shodno okolnostima, sveo na očajničko batrganje po blatu i barama i dirljive pokušaje dobauljavanja do mete, gde su nas dočekivale potpuno ukvašene liste na kojima se pisalo samo uz neverovatan upliv kreativnosti i besciljnog entuzijazma. Pogotke je bilo nemoguće obeležiti, lica meta su se cepala, a strele proklizavale u pokušaju izvlačenja iz meta. Kod sudija i nekih takmičara javio se i paradoksalan zaključak da strele prolaze kroz mete i završavaju u zelenišu, što bi zbunilo svakog ko je ikada imao susret sa više nego solidnim metama sa Univerzijade.
Prvu polovinu turnira obeležio je očaravajući pljusak, kao poručen za razmatranje o smislu života, vaseljene i svega ostalog, te promišljanja na temu “šta će meni ovo u životu?” i testiranje slobodne volje na bazi premise “a da se ja lepo spakujem i odem kući da se osušim i možda izbegnem upalu svih unutrašnjih organa?”
U takvim mislima, trudu da se istera voda iz peep sighta i pokušajima fokusiranja na ono zbog čega smo se skupili- pogađanja žuto obojenih delova mete, prošao je prvi deo turnira i kiša je, iako je izgledalo da će nastaviti sve do reprize velikog potopa, konačno stala.
Izgledalo je kao da nema potrebe za pakovanjem i prekidanjem turnira, pa je posle pauze i patetičnog pokušaja sušenja u kolima, turnir nastavljen. A onda je stigao i najgori deo- voda se probila kroz svih 15 slojeva odeće i izazvala neverovatan napad hladnoće, drhtanja i nekontrolisanih pokreta.
U istom nesrećnom stanju i maštanjima o toplom i suvom okruženju, turnir se završio.
Podeljene su i medalje, dok su neki od nas ostali zaboravljeni u smočenim papirima, te je, po već uhodanoj rutini, baš kategorija ženskog kompaunda preskočena čak i u objavi rezultata.
Tako se okončala još jedna nepotrebna streličarska avantura, ostavivši za sobom razna metafizička, egzistencijalistička i organizaciona pitanja, kao i jednu monumentalnu upalu sinusa.
Šta je bilo posle
Turnir je ipak imao i neke korisne strane. Doveo je do neverovatnih praktičnih saznanja, do kojih je bilo nemoguće doći na drugi način.
Osim objektivnog, korisnog i na samo ovaj način dostupnog znanja o svim aspektima pucanja po pljusku, anomalijama u nišanjenju i ćudljivosti podešavanja nišana, te ispitivanja granica lične psihičke, fizičke i imunološke izdržljivosti, došlo je do još nekoliko, ako ne korisnih i epohalnih, a ono bar zanimljivih otkrića:
– u durbin, koliko god da je dobro sastavljen i zaštićen, može ući dovoljna količina vode da se on pretvori u originalan akvarijum, što otkriva neslućene razmere njegove multipraktičnosti
– isti durbin poseduje delove za koje niste ni sanjali da mogu da se rasklope i koji su premazani materijom neverovatno odvratnog mirisa (pretpostavka je da služi za zaptivanje ili podmazivanje delova koji se pomeraju) i koja se, pod dejstvom vode, razmazuje po sočivima i zamagljuje ih.
– ako imate puno sreće i strpljenja, ovakav durbin je moguće vratiti u početno stanje i originalnu namenu.
– količina vode, blata i mulja koji se mogu uvući u sve delove opreme i odeće je nemerljiva
– WD sprej je najbolji prijatelj, ako ne svakog pokislog streličara, onda bar njegove opreme.
I poslednje i verovatno najbitnije i poražavajuće otkriće: organizacija turnira kod nas je i dalje vrlo nejasna i stihijska pojava, bez jasno određenih pravila i kriterijuma, što dovodi do paradoksalnih, nelogičnih i na kraju krajeva demorališućih posledica.
Biljana Mitrović
*A, da, slike su u galeriji!




